Silvije Str. Kranjčević: —

Sar Ti

|| snio sam ružan sanak; — Bog vi znao,
| AP mi ga je ra: al' pako nfišaptao;
Usnio sam ružan sanak; —- od tog maha
Ne progie mi ni čas jećin bez uzdaha.
A nijesam prazne vie; ;./ slabe nade.
Znadem dobro, saiiak mutni što valjade;
Ali ipak... ali ipak — od tog čas:

Sve uza me nešto kita u po €

Sve uza me nešto /; nešto e-
Zadnji odjek k0 od zvona m i
A nijesam prazne vjeic: — -
Ah, je I ono samo pusti sanak

 

 

 

Usnio sam da sa brijega visokoga
Gledam polja i doline roda svogi;

 

*) Iz ,izabranih pjesama“. Izd. Mat. Hrvatske, God. i898.

  
  
 
 

*)
ponosne b'jele dvore,
Kolibica još najviše, moj nebore!

I krovove irulom'slamom pokrivene,
Po cestama djece zapuštene —
Gledao sam slike, sve i svašta,

Ponajviše svojevoljna siromaštva!

U pelačam, vidjeh, prvih ljudi ima,

Misli su im svuda, svuda, tek ne s njima,
Nad jednog se drugi koči, mn'jenje bistri,
I svi rad bi postanuli bar — ministri!

A seljaci u dvorištu punom kala,

U kraj čaša rakijinskih i stakala:

| ljetos biti rata?“ — mudro zbore,
Dokle susjed — tugjin neki — šuteć ore...
I gledo sam pustom zemljom gore, doli,
Vidio, sam, a što. vidjeh, to i — boli!

i uzalud — u tog moga jadnog svjeta