Sarajevo, 1. januara 1895. NAD a.

 

San.
Ko bijelo velo od tanane pregje
Širi se nebo bez kraja i megje.
I svud po velu u maglici bajnoj,
Ko biser sitni u hiljadu grana
O vratu nimfe s dna oceana,
Zvjezdice dršću na odori sjajnoj —

 

A u dnu mora eterna, zračna
Ko suza s oka trapovijesna,

Ko suza — časom mutna i plačna,
Čas vesela, obijesna
Zemlja se vidi — prašnjava mrva;
A u tu mrvu sila od vijeka
Usadi trnje i cvijeće bujno,
Ko krvca rujno i bjelje od ml'jeka
I — u svaku ružicu crva!

Mjesec se kupa u prozirnom moru
I trake mu, mokre od eterne rose,
Svemirske sfere tresu i nose

U dol i na goru

O trako svjetla, o svezo čvrsta

O ruci tajnog božijeg prsta,

O tebi nijemo, o tebi šutke

Cijeli se svemir reda i vrsta,

Na uzici kreću se — lutke! — —

Kad jadnik pomoć moli od neba
Ruke nebesima pruža;

I miris tako s hiljade ruža,

S trna i cvijeća noćno se vine,
S gordoga cedra, sa mahovine
Tamo pred oblačna vrata.

I kako pane pred teške dveri,
Kruto tvrde i n'jeme,

Najljepša onda od vilinskih kćeri
Otvora lokot od zlata,

Izlazi korakom sjene .

U nje su oči sklopljene blago,
I kuda tihim korakom dogje,
Ondje je milo, sveto i drag
Ko da onudi

Majka sa čedom malenim progje,
A mlijeko joj da'ne sa grudi.

 
 

U nje nad čelom zvjjezda treperi;
Al ne da sv'jetli; — čudna joj traka
Ne goni magle, ne goni mraka;
Čarne su trake joj žarke!

Ah što je bijelo — zlaćanim gradi,
A što je crno — bajno šareni,

A što je gorko — šećerom sladi,
Medom medeni

Čarovna zvijezda sanovne varke!

-

  
 
 
  
 
 
  
   

Broj 1. Strana 11.

= — O dogii! šapće cvijeće i šuma,
Libanski cedar, lišaj sa leda;

O dogii! šapće i k nebu gleda
Ljubica tukraj druma — —

O dogii, o) dogji! tihano struji

S gora i dola, s dola i gora

I s.tisuće alga u bezdanu mora
Šapat kroz talase bruji —

A ona otvora lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene.

I kuda tiho, nečujno dogje,
Ondje je milo, sveto i drago,

Ko da onudi

Majka sa čedom malenim progje,
A mljeko joj kanu sa grudi.

 

 

— O dogii! dršće s ptičijeg& kljuna,
S pećina galebovih,

Sa lotos cvijeta — bajnoga čuna,
Gdje kraljica priča plovi — —
Hiljada buba krjjesove pali

Grmu na tananom rtu,

A himnu pjeva slavujak mali

U sjajnom, čarobnom vrtu.

— — Eto je — stupa! Lako se ziba.
Tiho se biba

Talas na moru, na kopnu grana

Ko pozdrav, želja i umor —

Još dane u počast makovi cvjetak,

I onda uz tihi šumor,

Ko velebne pjesme skladni svršetak
Prirode disaj toplo se giba,

I grud joj vječito mlada

Pada i raste, raste i pada —

A na te grudi ko blaga majka
Lijepa vila, kraljica sanka

Naginje uho i oči.

I kao kad majka pred zrake od svijeće
Ruku Ko blago sjenilo meće

I ona tako

Oblačje lako

Mjesecu stere po ploči.

SŠušne li listak il ptica makne,

, Cjelovom usne tiho ih takne;

Pogladi glatko,
Sane i dane:
Ja bdijem — spavajte slatko!

Silvije Str. Kranjčević