IX

 

kuda takovo shvaćanje Kraničevi i
od pjesnika postaje filozof? gente tako do
Pojam filozofa“ ima u svom običnom shvaća-
nju dvojako značenje. Jedno je shvaćanje naučno, po
njem je filozof čovjek, koji se bavi sustavno prouča-
vanjem pojava o svijetu i životu namjerom, da pro-
nikne u konačne ciljeve i uzročnu svezu tih pojava u
prošlosti i sadašnjosti. Drugo je shvaćanje šire, vul-
garno. Po njem je filozof svaki čovjek, koji svakom
danom prigodom pojave i dogagjaje oko sebe posma-
tra u njihovoj općoj uzročnoj svezi, koji dakle o svem
rado umuje ili kako se obično kaže »Mudruje“. Ima
još jedna vrsta ,ff'ozofa“ po naučnom i vulgarnom
shvaćanju, nu njihovo glavno obilježje ne stoji u ,mu-
drovanju“ nego u njihovom vladanju. To vladanje
jest ipak u svezi sa njihovim mudrovanjem, ono je
praktični rezultat ovog potonjeg. Tko je na osnovu
svojih filozofskih nazora došao do uvjerenja, da treba
stati visoko iznad prolaznih dojmova svagdanjeg ži-
vota, pa se prema tome i vlada, to je filozof u praksi,
životni filozof. Ovakovo shvaćanje filozofskog pojma
ima svoje porjetlo u najdavnijoj davnini, a proteže
se sve do našeg doba, što je i posve prirodno, jer
svaki teorijski filozof nastoji da barem svoj život do-
vede u sklad sa svojim načelima, makar to u većini
slučajeva ne polazi za rukom. Diogenesa ima malo u
prošlosti a još manje u sadašnjosti.

Iz ove psihološke suštine pojmova filozofije, lako
je uviditi, da područje njezino ne može da bude
tugje koliko pjesničkom stvaranju i toliko pjesničkom
uživanju. I pjesnik ima svoje nazore o svijetu i ži-
votu, o njegovim prvim i zadnjim stvarima — ne mo-
guće je dakle, da u svom umjetničkom stvaranju neda
oduška i tom dijelu svoje unutrašnjosti. Dokle ide ta
emanacija pjesnikove filozofske sadržine u njegovom
umjetničkom stvaranju, to stoji naravno do količine
te snage same. Što više filozofske žice ima u pjes-
nika, to će ona jače i odjekivati u njegovoj poeziji,
pa ćemo prema jakosti toga odjeka i otkrivati filo-
zofa u pjesniku. Kad je u pjesnikovu stvaranju filo-
zofiranje tek pratnja njegovoj lirici ili epici, onda nam
se ovakov pjesnik još ne pričinja filozofom. On je
samo pjesnik naših osjećaja, a ne mislih. No kad je
pjesnikovom stvaranju izvor me u samom osjećaju
koje ga obuzimlje nego u mislima, koje su izvor nje-
govim osjećajima, — onda i mi iz njegovog proizvoda
primamo ne samo pobudu za osjećajem, nego i pobudu
da ga slijedimo u njegovim mislima. T akav je pjesnik
za nas filozof —. u ovaku vrstu pjesnika spada i
Kranjčević.

Varao bi se megjutim ko bi iz ovog izvagiao, da
je poezija ovakog pjesnika filozofa sušta misao, te da
čustvo ne igra nikakove uloge u toj poeziji. Uloga
čustva ostala je netaknuta u svojoj snazi, ona
je i u toj ,filozofskoj“ poeziji jednako snažna

BEHAR

419

kao i u najnježnijoj lirici, — tek su tu čuvstva druge
vrsti.

Kad pjesnik na osnovu svog posmatranja dogje
do neke misli o pojavima svijeta i života, onda nje-
govo pjesničko stvaranje ne sastoji u umnom raspre-
danju one misli, nego u izlučivanju onih osjećaja, koji
ga snalaze nad mislima. Do toga, kakove su vrsti te
misli, kojih i kakovih se pojava i predmeta tiču,
kako će ih pjesnik moći i umjeti izraziti u svom
umotvoru, — do toga svega stoji vrsnoća njegova.
Znamo da jedna te ista pojava, pa makar često i
najobičnija, može da u više posmatrača pobudi posve
različite misli. Isto tako znamo, da će pojava, koja u
jednoga ne pobugjuje baš nikakove misli, u drugoga
uroditi čitavim nizom umnih spekulacija. Nadalje nam
je poznato i to, da se u nekom i poslje namjernog
posmatranja i proučavanja pojava neće roditi nika-
kove nove misli, dok će drugom već pri prvom po-
gledu bljesnuti svjetlo, u kojem će onu pojavu vidjeti
u posve novom, od drugih nevigjenom liku. Pred-
stavimo si sada čovjeka, u kojeg ima ovakav priro-
gjeni dar posmatranja (jer to se ne da naučiti), —
koji mahom vidi, što drugi ni naprezanjem ne- može
da ugleda, — kome je uz to još taj vid uperen u
glavnom na pojave, koje su najvećim dijelom ostale
još uvijek zastrte koprenom našoj spoznaji, i koje su
trajnim predmetom njezinog naprezanja. Dodajmo k
tome u ovakom čovjeku vanredno finu osjetljivost za
dojmove što iz njegovog spoznanja slijede i usljed
toga vrlo.jaku pobudu čustva. Ako se je uz to ko-
načno još našla i prirogjena snaga, da se takovo
čustvo i izluči stvaranjem umjetničke kakove tvorevine,
— onda imamo pred sobom psihološku suštinu filo-
zofa-umjetnika i uvjete njegovom stvaranju. Filozof
kao umjetnik više ne: umuje, nego iznaša čustvene doj-
move svoga umovanja. Nuzgredno je tu, na koji će se
način izlučivati misaoni osjećaj takovog umjetnika,
hoće li to biti tonovima, likom, slikom ili riječima;
psihološka je podloga svagda ista. Na ovakoj su pod-
lozi postali Wagnerovi »Nibelungi“, Bartolome-ov
,Grobni spomenik“, Klimtove »Alegorije“ i Madačeva
,Covjekova tragedija“. U ovakav red filozofa-umjet-
nika, spada eminentno i naš Kranjčević, njegova poe-
zija nosi markantno sva obilježja ovakog umjetničkog
stvaranja. Sva tri glavna, prije označena kriterija filo-
zofa umjetnika, naime: lako i duboko prozrijevanje,
vrelost čustva, te umjetnička snaga za izražaj
tog čustva, — sve se to nalazi obilno u Kranjčevi-
ćevoj poeziji. g

Prije nego li se dademo na kvalificiranje njezine
filozofske sadržine, moramo da raščistimo još jedno
pitanje, koje se tiče konzumenata te poezije.

Pitanje o dojmu umjetnine na konzumente, t. i.
uživaoce njezine, nekud je u umjetničkoj kritici za-
postavljeno. Kao da je tome doprinijelo ono poznato