420

geslo art pour 1 art“ t. j. umjetnost je nezavisna
u svom stvaranju od ukusa publike. Nije ovgje mjesto
da se upuštamo u raspravu o tom problemu umjet-
ničke kritike, — no možemo ustvrditi, da pravi umjet-
nik doduše stvara samo od unutarnjeg svog nagona,
no da mu nije ravnodušno, kakov je dojam učinila
njegova umjetnina na publiku. Ovo je neosporivo,
leži u prirodi čovjeka, no i mimo te prirodne ambi-
cije, od koje nijesu ni umjetnici prosti, ima još jedan
važan razlog, zbog kojeg dojam umjetnine na publiku
ne može da bude sporedna stvar, a to je prosvjetna,
obrazovna misija umjetnosti. Po čem bi umjetnici bili
prosvjetitelji i obrazivači svoga naroda, predstavnici
njegove kulture, ako ne po dojmu svojih umotvorina?
A u čem stoji taj prosvjetni dojam?

Dojam umjetnine u opće posve je analogan
dojmu, što ga po akustičnom zakonu proizvagia zvuk
sa neke žice na drugu, koja je jednako s njom
udešena. Kad dirneš jednu, zazujat će i druga. Kada
konzamenat umjetnine nagje u njoj misli i čustva,
koja se i u njem samom nalaze, pobudiće se u njem
to isto, oživit ga unutarnjim životom, a baš u tom
oživljavanju stoji obrazovna snaga umjetnosti. Jakost
tog unutarnjeg pobugjenja uživaoca umjetnine stoji
do više komponenata. Stoji u prvom redu do kakvoće
duševne sadržine njegove, dakle do općenitog obra-
zovnog stepena dotičnika, nadalje do individualne
sklonosti na pobugijenje, običajno rečeno do tempe-
ramenta a stoji konačno i do oblika, kojim je umjet-
niku uspjelo, da svoje misli i osjećaje prikaže. Sve
ove okolnosti uzrokom su onoj razlici u dojmu, kojeg
jedna umjetnina čini na više uživaoca i razlici ukusa,
kojom se umjetnine prosugjuju. Samo iz jednako ude-
šenog nastroja umjetnika i njegovog uživaoca nastaje
onaj harmonički dojam, rad kojeg uživamo u umjet-

, mini, a divimo se umjetniku. Ovo psihološko načelo,

koje vrijedi za dojam umjetnosti u opće, vrijedi i na-
pose za umjetnika filozofskih misli, pa i za pjesnika-
filozofa, kao što je Kranjčević.

Spomenuli smo već, da je kritika i općinstvo u
prvi mah u Kranjčevićevoj poeziji oćutila pretežno
filozofski duh, i da se je baš tim svojim duhom pri-
kazao pjesničkim velikanom.

Preostaje nam sad još razmotriti, u čem stoji
takav dojam poezije, koja inače baš nije po svom
predmetu pristupna običnim pobudama našeg svag-
danjeg duševnog života. Filozofirati voli doduše manje
više svatko, no oduševit se za pitanja toga duševnog
područja, osjećati sa pjesnikom u takim stvarima, to
je već nešto udaljenije iz našeg svagdanjeg kruga. A
Kranjčevićeva je poezija prevalila i tu poteškoću, ona
je i svojom filozofijom našla odziva, što više baš radi
nje je puna počitanja i udivljenja, kao ni jedna te
vrsti u hrvatskoj književnosti. Odkuda to, gdje je ta
snaga Kranjčevićeve poezije?

BEHAR
O OAO mm

KK
Noni ni

Spomenuli smo već, da u svakog čovjeka ima
nešto sklonosti za filozofiranje, u nekoga više, u ne.
koga manje. O konačnim ciljevima pojava svijeta ;
života u njem, o uzrocima njihovima i zakonima, koji
tim pojavama vladaju, o skladu izmegju ljudskih
težnja i mogućnosti njihovog udovoljenja, svatko gi
stvara neke nazore -i uvjerenja, koja stoje.na visini
njegove obrazovanosti i individualne sklonosti. Ng
pošto su ovakovi filozofski nazori u praksi od male
vrijednosti, to ne ulaze u svagdanji duševni inventar
čovjeka, nego ga svak pohranjuje u dubinu svoga
duševnog života, kao neko sakriveno, posebno blago,
Istom kad nadogje izvana neki potjecaj, koji dirne ty
pritajenu, gotovo prigušenu stranu naše unutarnjosti,
onda se ona uzbuni, kao mirna do tad površina vode,
podignu se valovi misli i čustva, — pa ako nas je
ovako dirnuo pjesnik, mi plovimo s njim zajedno
po valovima, koje je on uzburkao u nama svojim
pjesmotvorima. U tom baš leži pretežitost snage
pjesnika-filozofa nad filozofom istraživaocem. Dok
ovaj povagja za sobom samo pojedine umove, sklone
analitičkom i sintetičkom posmatranju, dotle onaj
prvi prikazom svojih dojmova filozofskog posmatranja
pobugjuje u nama čustva a s njima i svu onu filo-
zofisku sadržinu naše nutarnjosti, koja se bež tog
uzbugjenja čustva ne bi samim posmatranjem uzdigla
u našoj svijesti. Pjesnik je tim uzbugjenjem i podig-
nućem oslobodio jedan dio našeg- duševnog života od
sapetosti, on je jednu latentnu snagu toga života oslo-
bodio, priveo ju izlučenju, za kojim je težila kao što
svaka latentna snaga.

 

 

Ni kakav filozof ne može ni sa najdubljim is-
traživanjima proizvesti takav općeniti dojam na širu
publiku. To može samo pjesnik-filozof svojim umo-
tvorinama, kad nam filozofske misli iznese u vidu
svojih osjećaja. Njegov osjećaj pobudi i naš i s njim
sve one misli, koje su uzrokom pjesnikovom osjećaju.
No da se to zbude, nužno je da je pjesnik umio
svoj osjećaj prikazati u obliku, koji je kadar uzbu-
diti naše osjećaje i čustvovanje t. j. njegov prikaz
treba da'je savršena umjetnina. U tom stoji njegova
pjesnička veličina, jer pjesnik-filozof natkriljuje filo-
zofa istraživaoca ne snagom svojih misli, nego snagom
prikazivanja čustva pobugjeniki nad filozofskim mi-
slima. Tom snagom privagja on u svjetlo duševnog ži-
vota zakopane mrtve kapitale našeg unutarnjeg svi-
jeta, tim dojmom daje on težnjama i čežnjama odušak,
koji ćemo uzalud tražiti u knjigama mudraca filozofa.

U takvoj eto pjesničkoj snazi leži veličina Krani-
čevićeve poezije, jer ona nosi sva obilježja te snage.
Kranjčević je u svojoj poeziji iznio svoja čustva nad
životnim problemima čovječanstva u takvom pjesnič-
kom obliku, koji je uzbudio nagomilanu, latentnu
snagu duševnog života čitalaca. A svatko, ko je
osjetio to uzbugjenje utajene svoje snage, oćutio je